Ponedjeljak , listopad 26. 2020.
Naslovnica / Istaknuto / Babić: Spriječimo i slučajnu pobjedu normlano nenormalnog ljevičara i Jugoslavena Zorana Milanovića

Babić: Spriječimo i slučajnu pobjedu normlano nenormalnog ljevičara i Jugoslavena Zorana Milanovića

Da se Zoran Milanović ne bi provukao ispod radara, zahvaljujući sve većem medijskom ratu između predsjedničkih kandidata Kolinde Grabar – Kitarović i Miroslava Škore, koje neki vide kao kandidate domoljubnog dijela hrvatskog naroda (ja ih ne vidim u tom kontekstu), ovdje želim iznijeti nekoliko svojih zapažanja i mišljenja o tom normalno nenormalnom liku.

Za Zorana Milanovića prvi put sam čuo i osobno ga upoznao nakon povratka s dužnosti opunomoćenog ministra u veleposlanstvu RH u Pekingu. Bilo je to 2003. godine, pred kraj mandata Račanove ljevičarske koalicije, koja je u Hrvatskoj pokrenula žestoku detuđmanizaciju i vraćanje Hrvatske u socijalizam.. Sukladno toj kampanji svi mi koji smo stvarali Ministarstvo vanjskih poslova u najtežim mogućim ratnim uvjetima 1991., bili smo, od strane komunista u SDP-u, obilježeni tuđmanovci, tj. zagovornici ustaštva i NDH, makar je već tada u MVP-u bilo dosta udbaša i bivših članova SKH i SKJ.

 

SDP-OVA POLITIKA REVANŠIZMA


Ministar Picula i njegovi trabanti u MVP-u nisu mogli odoljeti politici revanšizma i progona nas koji smo stvarali samostalnu hrvatsku državu i bili vrlo zaslužni, zbog predanog diplomatskog rada u posebno otežanim uvjetima, za međunarodno priznanje nove hrvatske države. Nas nekoliko desetaka 1991. u 1992. učinilo smo više na području diplomacije, nego tisuću djelatnika, koliko ih je bilo u vrijeme Račanove Vlade. Račan i Mesić su odmah nakon dolaska na vlast 2000. razriješili preko trideset veleposlanika, koje je imenovao i postavio predsjednik Tuđman, premda je i među njima bio veći broj bivših članova SKH. Bio je to pravi protuhrvatski puč u Ministarstvu vanjskih poslova.

Ja sam taj progon SDP-a doživio u nekoliko navrata. Tajništvo MVP-a višekratno je provjeravalo moje diplome, tražeći od mene da im dostavim originale. Na kraju su odustali, pa i zbog toga što sam ja u to vrijeme na svojim leđima nosio veleposlanstvo RH u Pekingu, koje je tada snažno pojačalo promidžbu Republike Hrvatske u NR Kini i unaprijedilo bilateralne odnose između N. R. Kine i Republike Hrvatske, na političkom, gospodarskom, vojnom i obrazovnom području. U to vrijeme moja pokojna supruga, bojnica Janja Ninić Babić bila je prvi hrvatski vojni izaslanik u N.R. Kini, gdje je svojim profesionalnim radom stekla visoku razinu uvažavanja i poštovanja.

 

OSVETOLJUBIVA KOMUNISTKINJA ŽELJKA ANTUNOVIĆ


Taj predani rad moje pokojne supruge i mene nije nas spasio progona kad smo se iz Pekinga 2003. vratili natrag u Zagreb. Najgore je prošla moja pokojna supruga, koja je bila suradnica ratnog ministra Gojka Šuška od 1991. do Šuškove smrti 1998. Čim se Janja vratila u Zagreb tadašnja ministrica obrane Željka Antunović poslala ju je u mirovinu, s obrazloženjem da je neperspektivna, premda je Janja tada bila stara samo četrdeset i tri godine. Janja nije bila član HDZ-a, a niti jedne druge stranke, ali je zato silno voljela Hrvatsku i predano radila, ponekad i šesnaest sati na dan. Bio je to neopisivno neljudski i revanšistički čin komunističke ministrice obrane u Račanovoj vladi, zbog kojeg je Janja bila u teškoj depresiji više od godinu dana. Bojnica HV-a i dragovoljka Domovinskog rata Janja Ninić Babić umrla je 16. prosinca 2015. godine u pedeset i petoj godini života.

Posebna je tragedija u žalosnoj i teško zamislivoj činjenici da je ta prekrasna ljudska duša i domoljubka bez premca i drugi puta u svom kratkom životu bila izložena neljudskom progonu i nehumanom postupku zdravstvenih institucija i pojedinih liječnika u vrijeme dok je na vlasti bio SDP-ovac Zoran Milanović. U Zagrebu nije mogla na vrijeme dobiti lijek za kemoterapiju, koji je bio dostupan u svim drugim zemljama članicama Europske unije. Iako u strašnim mukama, umrla je dostojanstveno, kao vojnik na ratištu. Na kraju se ispostavilo da su u to vrijeme hrvatske bolnice u Zagrebu za Janju bile opasnije od granatiranja Zagreba u Domovinskom ratu.

Premda se ni Kolinda Grabar-Kitarović ni Andrej Plenković u nekim svojim politikama ne razlikuju puno od SDP-a i HNS-a, s kojim su već duže vremena u koaliciji, zamislite što bi se moglo dogoditi Hrvatskoj i hrvatskom narodu, a naročito preostalim hrvatskim domoljubima i braniteljima, ako Zoran Milanović, nekim slučajem, bude izabran za predsjednika države, a Davor Bernardić postane predsjednik Vlade nakon parlamentarnih izbora iduće godine? Molim vas, vi koji ste birali birali komuniste i Jugoslavene, Stjepana Mesića i Ivu Josipovića, upregnite svoj mozak i konačno shvatite da komunisti, udbaši i Jugoslaveni uvijek ostaju ono što su bili, i da su svoj pogled na život i političku ideologiju prenijeli na svoju djecu i unuke, čega smo danas svjedoci.

 

IZOLACIJSKA I KAŽNJENIČKA RADNA SOBA

 

Vratimo se nakratko na moju sudbinu u MVP-u 2003. i prvi, a mislim i jedini osobni susret sa Zoranom Milanovićem.

Iako sam bio jedan od graditelja Ministarstva vanjskih poslova 1991. u koje sam na dužnost prvog glasnogovornika došao na traženje predsjednika Tuđmana, nakon povratka iz Pekinga 2003. bio sam odmah degradiran. No, daleko je indikativnija sljedeća činjenica. Kako bi pokazali svim drugim djelatnicima u MVP-u što ih čeka ako budu dijelili naše mišjenje ili se družili s “tuđmanovcima”, bivši ministar i veleposlanik Sergej Morsan, veleposlanik Neven Jurica, generalni konzul Jerko Vukas i ja bili smo bačeni u neku vrstu izolacijske sobe.

U tu sobu jedva je stao jedan radni stol s četiri stolice. Da nije tragično, bilo bi smiješno. Do radnih stolica nije bilo moguće doći osim skakanjem preko radnog stola. Ako bi se u isto vrijeme svi nalazili u radnoj sobi, stiješnjenji uz radni stol i zid, dvije su se osobe morale dizati, kako bi treća osoba mogla izići iz ureda. To je samo jedan sitan detalj odnosa SDP-ovaca i komunista prema nekima od nas koji smo bili stvaratelji hrvatske države, antikomunisti i antijugoslaveni.

 

RAZGOVOR SA ZORANOM MILANOVIĆEM O NDH I HRVATSKIM PARTIZANIMA

 

Moj prvi i jedini susret i razgovor sa Zoranom Milanovićem dogodio se ispred vrata njegovog ureda. Koliko se sjećam on je tada bio načelnik jednog odjela, danas više nisam siguran koji je to bio odjel. Ne znam kako ni zašto smo došli do razgovora o NDH-a i ustaša što je kod Milanovića izazvalo gnjev i žestoke reakcije na to razdoblje hrvatske povijesti. Naveliko je hvalio Tita i njegove partizane. Premda nikada nisam podržavao Pavelića i njegovu za Hrvatsku dugoročno katastrofalnu politiku, Milanoviću sam se oštro suprotstavio argumentom da je hrvatski narod 1941. godine želio i tražio svoju samostalnu državu, jer više nije mogao izdržati progone srspkih žandara i pljačku Hrvatske.

Dodao sam da su se i hrvatski komunisti i partizani mogli u Drugom svjetskom ratu boriti i protiv Pavelića, ali i za samostalnu hrvatsku državu. Ne, oni su se opredjelili za novu Jugoslaviju i komunističku diktaturu, koja je završila još uvijek nedovoljno izmjerenim strašnim stradanjima hrvatskog naroda na svim područjima, a posebno kad je riječ o demografskoj katastrofi i polustoljetnom ropstvu u Titovoj komunističkoj Jugoslaviji.

 

PO DRUGI PUTA DRŽAVNI NEPRIJATELJ, NAJPRIJE TITOVE JUGOSLAVIJE, A SADA I HRVATSKE DRŽAVE

 

Nije nikakvo čudo što sam nakon tog razgovora s Milanovićem po drugi puta u samostalnoj hrvatskoj državi bio registriran kao ustaša i državni neprijatelj. Prvi puta mi je epitet neprijatelja hrvatske države u dopisu predsjedniku Tuđmanu 1995. godine dao tadašnji šef tajne službe Smiljan Reljić. Bilo bi zanimljivo usporediti dosje koji je o meni vodila Udba prije 1990., koji sam imao priliku vidjeti u Državnom arhivu te zapise hrvatskih obaviještajnih službi od 1991. do danas kad sun a čelu hrvatskih obavještajnih službi bili bivši udbaši i notorni Jugoslaveni.

Neupućeni čitatelj mogao bi zaključiti da sam, kao u akcijskim filmovima, bio i ostao profesionalni rušitelj država – najprije Ttove Jugoslavije, a potom i sadašnje hrvatske države. Da, to je moguće samo u Hrvatskoj u kojoj već tridest godina, i nakon propasti Titove Jugoslavije kao države, vladaju komunisti, udbaši i Jugoslaveni. Njihov je glavni cilj ocrniti hrvatske domoljube, koji su rušili Jugoslaviju i stvarali hrvatsku državu, I danas ih se prezentira kao ekstremiste koji su opasni za hrvatsku državu, jer ne prihvaćaju da su ZAVNOH i antifašizam temelji današnje hrvatske države. Tu politiku i to uvjeravanje neću nikada prihvatiti, iako su Tuđman i Šeks to unijeli u Izvorišne osnove Božićnog ustava od 22. prosinca 1990., čije sam prihvaćanje u Hrvatskom saboru gledao iz galerije za posjetitelje.

 

DANAŠNJA KOLINDINA MAFIJA NA PANTOVČAKU BILA BI SVETA VODICA PREMA MILANOVIĆEVOJ KOMUNISTIČKOJ MAFIJI


Zaključno želim posebno snažno upozoriti hrvatski narod, koji je, nažalost, vrlo kratkog političkog pamćenja, da komunisti uvijek ostaju komunisti i da treba jako dobro voditi računa da Zoran Milanović nekim slučajem ne pobijedi na predsjedničkim izborima. Bez obzira što duboko vjerujem kako ni Kolinda Grabar – Kitarović ni Miroslav Škoro neće biti dorasli velikim izazovima koji čekaju Republiku Hrvatsku na unutarnjem i vanjskom planu, izbor Zorana Milanovića za predsjednka države doveo bi do nesagledivo teških posljedica za Hrvatsku i hrvatski narod. Današnja mafija oko Kolinde Grabar – Kitarović (Milan Bandić, Mate Granić i drugi), bila bi sveta vodica prema jugoslavenskoj i komunističkoj mafiji koja bi se ustoličila na Pantovčaku nakon Milanovićeve pobjede na predsjedničkim izborima.

Da je tomu tako najbolji su pokazatelji nastupi Lepe Brene u Areni u Zagrebu te oduševljenje njezinim nastupom desetaka tisuća hrvatskih Jugoslavena i Titovaca, koji bi 1991. bili jako sretni da nije stvorena hrvatska država te da i danas živa njihova Jugoslavija, s komunizmom ili bez njega.

Jako strahujem zbog činjenice da se pred Hrvatskom i hrvatskim narodom nalaze veliki izazovi i naročito teška i opasna vremena, jer danas u Hrvatskoj ima više Jugoslavena nego iskrenih hrvatskih domoljuba. Hoće li se ponoviti 1918.?

 

Antun Babić

Zagreb, 16. prosinca 2019.

glasbrotnja.net

About glasbrotnja.net

Pročitajte i ovo

Ivica Ursić: TKO JE MOJ BLIŽNJI?

Lakše je voljeti čitavo čovječanstvo nego voljeti svoga bližnjega. Eric Hoffer   Ne biramo ih. …