Četvrtak , veljača 20. 2020.
Naslovnica / Istaknuto / Ivica Ursić: DRUGA STRANA BOŽIĆA…

Ivica Ursić: DRUGA STRANA BOŽIĆA…

Ovonedjeljno čitanje iz Evanđelja po Mateju ne čita se u cjelosti. Iz druge glave najprije se čitaju stihovi 13, 14 i 15, zatim se preskaču stihovi 16, 17 i 18, pa se nastavlja čitanjem stihova 19, 20, 21, 22 i 23.

Koji se dio preskače?

Nije na meni tumačiti razlog ovog preskakanja ali čini mi se da je ovaj dio jako bitan za razumijevanje čitave situacije.

Vidjevši da su ga mudraci izigrali, Herod se silno rasrdi i posla poubijati sve dječake u Betlehemu i po svoj okolici, od dvije godine naniže – prema vremenu što ga razazna od mudraca. Tada se ispuni što je rečeno po proroku Jeremiji: U Rami se glas čuje, kuknjava i plač gorak: Rahela oplakuje sinove svoje i neće da se utješi jer više ih nema.

(Matej 2, 16-18)

Ipak predlažem vam nešto neobično.

Prije nego što nastvaite čitati ovaj tekst na trenutak se podsjetimo božićne poruke novog britanskog premijera. Boris Johnson, čija je Konzervativna stranka odnijela uvjerljivu pobjedu na nedavnim parlamentarnim izborima u Velikoj Britaniji, svoju je čestitku za Božić započeo jasnom porukom potpuno drugačijom od bezličnosti političke korektnosti većine zapadnih državnika danas.

„Božić je, prije svega, proslava rođenja Isusa Krista. Dan od neprocjenjive važnosti za milijarde kršćana diljem svijeta“, rekao je.

Nakon što je podsjetio na žrtvu koju su za vrijeme božićnih blagdana podnijeli zaposlenici u bolnicama, policijskim i vojnim snaga, Johnson je rekao i ovo:

„Trebamo se sjetiti svih onih kršćana koji diljem svijeta trpe progone. Oni će Božić obilježiti u tajnosti, privatnosti, neki od njih čak i u zatvorskim ćelijama. Kao premijer, želim to promijeniti. Stojimo uz sve kršćane u solidarnosti i borbi za njihovo pravo da ispovijedaju svoju vjeru.“

I pita se čovjek jesu li možda ti progoni danas  prestali ili je sve i danas isto kao i onda?

Jesu li Isus, Josip i Marija tada jednako sve to proživljavali što proživljavaju i kršćani 2000 godina kasnije?

Je li bilo trenutaka na njihovom putu u Egipat kada su se trzali na svaki neuobičajen šum?

Je li Josip uopće mogao spavati?

Je li Marija, uspavljujući Isusa, ponekad tiho plakala od straha i od neizvjesnosti?

Jesu li joj navirale suze od bojazni što im donosi novi dan?

Bježali su u Egipat i trebali su se oslanjati na ljubaznost nepoznatih ljudi, što je uvijek, priznati ćete, neizvjesno i nesigurno. Poput ljudi koji su prisiljeni seliti se, oni su krenuli u novi život, u novo prebivalište, u apsolutnu neizvjesnost, nadajući se i moleći se da ih nitko ne će povezati s onima koje je Herod progonio.

Rijetko nama na pamet padaju takve stvari kada je u pitanju Sveta Obitelj.

Mi uglavnom koristimo retuširane klišeje koji ne zadiru dalje od površine.

Ali njima definitivno nije bilo lako.

Nije bilo sigurnosti, a strah je bio stalni pratitelj.

Kada se takve stvari događaju ljudima, a uvijek su se događale, onda je to dovoljan razlog da Sin Božji dođe kao Emanuel.

On je došao kako bi jednom konačno svanuo dan u kojem više ne će biti djece prestaršenih pogleda, niti će biti političkih izbjeglica, niti će biti prognanih i raseljenih obitelji.

Teška je, ružna i bolna priča koju Matej priča u 2. glavi svojega Evanđelja. Mnogi od nas bi voljeli da je nikada nisu ni čuli, a mnogi o njoj ne žele govoriti.

Ali mi ovu priču trebamo.

I mi od ove priče ne smijemo bježati.

Dio Evanđelja, kojeg danas ne čujemo u crkvama, nosi naziv „Pokolj nevine dječice“ i ako bi tražili tekst koji je sve a nije Božićni onda je to sigurno baš ovaj tekst.

U jednoj epizodi TV serije M.A.S.H., dva liječnika i medicinska sestra očajnički pokušavaju spriječiti da fatalno ranjeni vojnik umre na Božić, kako njegova obitelj ne bi nosila čitav život traumu da im je otac i suprug preminuo baš na ovaj veliki dan.

I kada je vojnik, usprkos svim nastojanjima, ipak izdahnuo nešto malo prije ponoći, dr. Pierce pomakne kazaljke sata za 20 minuta unaprijed i u izvještaj o smrti upiše datum 26. prosinac.

Ni jedno dijete ne bi smjelo Božić povezivati sa smrću.“ reče dr. Pierce želeći obraniti svoje neetično krivotvorenje stvarnosti.

Ali budimo pošteni – svi mi mislimo i svi bi mi postupili kao dr. Pierce.

I mi najradije okrećemo glavu od tzv. teških tema, ne želimo razmišljati kako je teško bilo Svetoj Obitelji onih dana i kako je teško tolikim obiteljima danas.

Mi ne želimo da nam takve teme remete idilu Božića.

Možda zato i preskačemo grozni pomor djece u vrijeme Isusovog rođenja.

Zato i jest jedan od komentatora jednom usporedio 2. glavu Evanđelja po Mateju s antipatičnim gostom koji dolazi na vašu proslavu Božića, gosta koji govori preglasno i koji prolijeva piće po vašem predivnom perzijanskom tepihu.

Ali možda nije greška u Mateju. Možda je greška u nama. Možda mi moramo revidirati svoju percepciju i koncepciju Božića, a ne Matej svoj tekst.

Mi od Boga neprestano pokušavamo pobjeći ali to je uzaludan trud. Mi smo „dica Božja“ i mi kao svaka dica moramo obaviti zadaću koju je naš otac za nas namijenio. Ta zadaća nije ni malo lagana, ona se ne sastoji u kićenju bora, kupovanju poklona, pripremanju obilatih obroka, ona je teška i često bolna.

BOŽIĆNA ZADAĆA

Kada se pjesma anđela utiša,

Kada zvijezda na nebu ode,

Kada se kraljevi svojoj kući vrate,

Kada se pastiri vrate stadu svome,

Božićna zadaća nastupa:

Pronaći izgubljene,

Iscijeliti ranjene,

Nahraniti gladne,

Osloboditi zatočene,

Obnoviti narode,

Mir donijeti među braću,

Kako bi se čula glazba u srcu.

(Howard Truman)

Dr. John Rosen, psihijatar iz NYC, poznat je po svom radu s katatoničkim skizofreničarima. U standardnim oblicima hospitalizacije ovakvih pacjenata, liječnik je od njih strogo odvojen. Stoji sa strane.

Ali dr. Rosen doslovno živi s njima, na odjelu.

Stavio je svoju postelju između njihovih postelja i on živi život kojeg ovi teški bolesnici moraju živjeti. Iz dana u dan on taj život dijeli s njima. on ih jednostavno voli. Ako oni ne razgovaraju ne razgovara ni on. Bivajući s njima, bivajući između njih, on čini nešto što oni godinama nisu osjetili ni doživjeli – netko ih razumije.

Ali dr. Rosen čini još nešto.

On ih grli. On grli te neprivlačne, nevoljene, ponekad neuračunjive ljude i svojom ih ljubavlju vraća u život. Često prve riječi koje izgovore jesu „Hvala ti.“

Eto to je ono što je Krist učinio za nas za Božić.

Krist je ušao na naš odjel, u našu bolesničku sobu, u našu zatvorsku ćeliju.

Krist je smjestio svoju postelju među naše postelje.

Oni koji su bili tu, oni koji su ga vidjeli, oni koji su ga dodirnuli i koji su za uzvrat bili dodirnuti Kristom – vraćeni su u život.

Nije nam danas preskakati bolne i teške scene koje nas svakodnevno okružuju.

Nije nam danas okretati glavu od bolesnih i nesretnih.

Nije nam danas uzeti slobodan dan od nevolja ovoga svijeta.

Nama je danas slijediti Svetu Obitelj u Egipat.

Nama je danas ići za Kristom sve do Golgote.

Nama je danas Bogu reći:

Hvala ti što si ušao u naš svijet i što si u njemu uz nas.“

Hvala ti Kriste što si nama, jer su od nas svi već odavno pobjegli.

Božić nema svoju “drugu” stranu. Božić ima Isusa Krista.

Ivica Ursić

glasbrotnja.net

About glasbrotnja.net

Pročitajte i ovo

Lino Červar: ‘Naše društvo nije dobro iz jednog razloga – jer ne postoji poštovanje’

Iza njega je 206 utakmica na čelu reprezentacije. Neki ga zovu rukometnim fanatikom, ali pod …