Ponedjeljak , listopad 26. 2020.
Naslovnica / Istaknuto / Ivica Ursić: GDJE SU GRANICE OPROSTA?

Ivica Ursić: GDJE SU GRANICE OPROSTA?

(Matej 18, 21-35)

Na parkiralištu jedne crkve u SAD stoji natpis: „Mi opraštamo onima koji se ovdje parkiraju bez dozvole ali isto zovemo pauka.“

Ništa nije teže nego iskreno oprostiti.

Ništa nije toliko sveprisutno kao što je dugotrajna ozlojeđenost i nevoljkost u opraštanju.

Toliko je primjera oko nas u kojima zorno sagledavamo nesposobnost današnje kulture kada je riječ o opraštanju.

A opet, pita se čovjek, kako oprostiti nekomu kada taj nikada ne traži oprost ili što je još gore nastavlja sustavno nanositi nam zlo?

Pitamo se, pa gdje je granica kod nas kršćana kada je u pitanju naša volja i sposobnost za opraštanjem?

Francuski romanopisac Victor Hugo je napisao priču s naslovom „93“. U priči brod na pučini zahvati snažna oluja. Šiban vjetrom i valovima brod je bacan amo-tamo, kada odjednom posada začuje strahoviti udarac ispod palube.

Odmah su znali o čemu se radi.

Jedan od teških topova je iskočio iz svog ležišta i kako su valovi udarali tako je i on, svom svojom velikom težinom, udarao čas u jedan čas u drugi bok broda. Hrabri mornari, izlažući svoje živote velikoj opasnosti, odoše u potpalublje i uspješe pričvrstiti „podivljali“ top. Znali su da je teški i neučvršćeni top daleko opasniji za njihov brod od oluje izvan broda.

Isto je i s našim životima.

Problemi u nama daleko su opasniji i destruktivniji za naš život nego problemi izvan nas. Ali mi o tim problemima jako rijetko vodimo računa.

Današnja Božja riječ odvodi nas u potpalublje kako bismo bacili pogled unutar sebe samih kada je riječ o oprostu.

Karl Menninger, čuveni psihijatar, jednom je rekao da kada bi mogao uvjeriti svoje pacjente, u psihijatrijskim ustanovama, da su im njihovi grijesi oprošteni, 75% njih bi moglo narednog dana napustiti bolnicu.

Naš svijet, iz dana u dan, sve više sliči na jednu veliku umobolnicu. Nitko nikome više ništa ne oprašta. Filozofija „osveta  je slatka“, „revanš pod svaku cijenu“ ili „milo za drago“, dominiraju međuljudskim odnosima.

Dobro koje nam je netko učinio držimo svojim pravom i na njega brzo zaboravljamo, ali zato, sve ono što nam je netko učinio, a nije nam bilo po volji, pamtimo i nikada ne zaboravljamo.

Postoji priča o dvojici prijatelja koji su išli kroz pustinju. Tijekom putovanja oni se posvađaše i jedan prijatelj dade pljusku onome drugome. Pljusnuti bi povrijeđen, ali ne reče ništa nego napiše na pijesku: „Danas me je moj najbolji prijatelj pljusnuo.“

Nastaviše putovanje sve dok ne dođoše do oaze. Tu se odlučiše odmoriti i okupati. Onaj koji je dobio pljusku, nevješt u plivanju, stade se utapljati ali ga prijatelj spasi. Nakon što se je oporavio ukleše u kamen rečenicu: „Danas mi je moj najbolji prijatelj spasio život.“

Prijatelj, začuđen, upita ga: „Nakon što sam te u svađi udario i povrijedio pisao si na pjesku, a sada pišeš na kamenu. Zašto?“ onaj mu odgovori: „Kada nas netko povrijedi to trebamo zapisati na pijesku gdje vjetar oprosta to može obrisati. Ali kada nam netko učini nešto dobro, onda to moramo uklesati u kamen gdje ni jedan vjetar to ne može izbrisati.“

Oprost je izravno povezan s milosrđem. Mi opraštamo drugima zato što se je Bog smilovao nama i oprostio nam. Isus nas podsjeća, u više navrata, da jedino onoliko koliko mi budemo drugima opraštali da možemo očekivati da će nama biti oprošteno.

I opusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim! I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga!’” “Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka.”

(Matej 6, 12-15)

“Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se.“

(Luka 6,37)

Pravo opraštanje ostavlja grijehe drugih i naše boli – u prošlosti.

Ipak Isus razumije teškoću ovakvog oprosta. Neprestano opraštanje Božja je karakteristika. Ono je u suprotnosti s ljudskom naravi. Zato današnja parabola o „nemilosrdnom dužniku“ treba nam pomoći u slušanju Božjih zapovijedi kada je riječ o opraštanju.

Postoji jedan vječni princip koji će biti na snazi sve dok bude i svijeta. Taj princip glasi – OPROST JE SKUPA STVAR. 

Ljudsko opraštanje je skupo.

Sin ili kći mogu krenuti „po zlu putu“; otac ili majka mogu oprostiti; ali taj je oprost donio suze. Cijena oprosta bilo je slomljeno srce.

Božanski oprost je skup.

Bog je ljubav, ali Bog je svetost. Bog, najmanje od svih, može prekršiti velike moralne zakone na kojima je sazdan svemir.

Grijeh mora biti kažnjen ili se čitava struktura života ruši.

A samo Bog može platiti tu užasnu cijenu koju je nužno platiti prije nego što će čovjeku biti oprošteno.

Oprost nikada ne kaže: „U redu je. Ma, nema veze.“

Danas je zavladala manija nekog  jeftinog milosrđa. Oprašta se na sve strane, oprašta se svakome, pa čak i onima koji oprost ne traže, koji se ne kaju i koji nastavljaju griješiti i nanositi zlo drugima.

Prigovara se onima koji su ljuti na zlo. Ljutnja sama po sebi nije grešna. U poslanici Efežanima (4,26) Pavao nam kaže: “Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom.” Ali ovaj odlomak govori o našoj odgovornosti za upravljanje osjećajima. Pavao ne kaže da se doslovno moramo riješiti bijesa prije zalaska sunca. Hoće reći da ga ne njegujete. Neka prođe. To je nešto što ne možemo jamčiti jer možemo utjecati samo na svoje osjećaje.

Opraštanje ne znači postupati s nekim kao da nikada nije sagriješio. To bi zahtijevalo da se odreknemo svoga razuma, kao i bijesa prema zlu.

Crkva priznaje ovo načelo. U svojoj enciklici Dives in Misericordia, Ivan Pavao II primjećuje da „zahtjev za oproštenjem ne poništava objektivne zahtjeve pravde. . . . Ni u jednom odlomku evanđeoske poruke oprost ili milosrđe kao izvor ne znače prepuštanje zlu, skandalima, ozljedama ili uvredama. U svakom slučaju, odšteta za zlo i skandal, naknada za ozljedu i zadovoljstvo za uvredu uvjeti su za oprost “(DM 14).

Pavao nam upućuje poticaj “Ljutite se” jer je ljutnja dio ljudske prirode. Nije to samo nešto što smo naslijedili od Adama. Čak se i sam Isus naljutio (Marko 3,5). Bijes je nešto što je Bog osmislio u nama, baš kao što ga je dizajnirao u određenim drugim stvorenjima. Igra korisnu funkciju. Motivira nas da zaštitimo stvari koje trebaju zaštititi, bilo da su opipljive (poput obitelji, države) ili nematerijalne (poput dostojanstva, časti).

Mi nismo dužni opraštati ljudima koji to ne žele. Ovo je jedan od najvećih kamena spoticanja koji ljudi imaju u vezi s tom temom. Toliko se govori o  bezuvjetnom oprostu i ljubavi da se ljudi osjećaju obveznima nekome oprostiti i prije nego što se ta osoba pokajala. Ponekad čak i pokajanima kažu da su mu preventivno oprostili.

To nije ono što se od nas traži.

Razmotrimo Luku (17, 3-4), gdje nam Isus kaže: „Ako vaš brat griješi, ukorite ga, a ako se pokaje, oprostite mu; a ako on sedam puta dnevno sagriješi protiv vas i sedam puta vam se obrati i kaže: ‘Kajem se’, morate mu oprostiti. ”

Obratite pozornost da Isus kaže da mu se oprosti ako se pokaje, a ne bez obzira na to kaje li se on illi ne. Isus također govori da vam se osoba vrati i prizna svoju krivicu.

Rezultat? Ako se netko ne pokaje, ne morate mu oprostiti.

To se nekim ljudima može činiti neobičnim. Možda su toliko često čuli govore o bezuvjetnoj ljubavi i opraštanju pa vam ideja da ne oprostite svima zvuči bezdušno, nije vam kršćanska. Mogli bi se čak upitati: “Ali ne bi li bilo kršćanskije oprostiti svima?”

Suosjećam s ovim argumentom, ali postoji jedna kratka a tako bitna tvrdnja: “Bog to ne čini.”

Nije svima oprošteno. Inače, svi bismo cijelo vrijeme šetali u stanju milosti i ne bi trebali pokajanje da postignemo spas. Bog ne voli da ljudi budu u stanju neoprosta i spreman je dati oprost svima, ali nije spreman prisiliti ljude koji to ne žele. Ako se ljudi ne pokaju za ono za što znaju da su grešni, ne oprašta im se.

Isus je umro jednom zauvijek da bi platio cijenu dovoljnu da pokrije sve grijehe našega života, ali Bog svoje oproštenje ne primjenjuje na nas jednom zauvijek. On nam oprašta dok se kajemo. Zbog toga i dalje molimo “Oprosti nam grijehe naše”, jer redovito imamo nove grijehe za koje se trebamo pokajati – neke lake i neke smrtne, ali sve su to grijesi kojima je potrebno oproštenje.

Oprost je najskuplja stvar na svijetu.

Zato kada primimo oprost onda mi preuzimamo veliku odgovornost – opraštati drugima. To ne smije biti nekakva „tolerancija“, nekakav stil „Ajde, neka ti bude.“ ili nekakvo jeftino sažaljenje tipa „A bidan on, šta’š od njega“. Pravi oprost prodire do u samu srž našega bića i možda je baš on najbolji test naše duhovne zrelosti.

Naš oprost drugima neraskidivo je povezan s Božjim opraštanjem nama. Božji oprost je tako velik da nas mora mijenjati. I on nas uistinu i mijenja. Razlog zašto Bog očekuje da i mi oprostimo, isti je razlog zašto očekujemo da ćemo iz mora izići – mokri. More je mokro i kada uđemo u more onda moramo izići mokri.

Isto je i s Božjom milosti.

Kada nas Bog „utopi“, kada nas Bog „umoči“, kada nas Bog „prelije“ svojom milosti i kada nas po svojoj milosti spašava, onda se ta Božja milost naprosto cijedi s nas.

Jer samo tako, okupani Božjom milosti, puni istine i ljubavi Božje, mi sve to možemo davati drugima, opraštajući im.

Ivica Ursić

glasbrotnja.net

About glasbrotnja.net

Pročitajte i ovo

Miroslav Radman: ‘Imamo 1967 smrti manje nego u istom razdoblju lani’

Cijenjeni hrvatski znanstvenik, akademik Miroslav Radman, za RTL je govorio o epidemiji koronavirusa. Radman je kazao da …