Petak , prosinac 6. 2019.
Naslovnica / Istaknuto / Ivica Ursić: NAS 9 I ONAJ JEDAN…

Ivica Ursić: NAS 9 I ONAJ JEDAN…

Je li stvarno istina da je veće čudo izliječiti ljudsko srce od nezahvalnosti nego izlječiti ljudsko tijelo od najteže bolesti?

Je li to stvarno istina?

Gdje su bila ona dvetorica nakon izliječenja?

Zašto se nisu vratili?

I zahvalili?

 

Kako se uopće izliječiti od nezahvalnosti?

 

Pogledajmo ponajprije malo ovu devetoricu, pa onda onog desetog gubavca.

Devetorica.

Bili su to jako religiozni ljudi – sve dok su trebali Boga.

Vapili su: “Isuse, Učitelju, smiluj nam se!”

Ali nakon što su se izliječili zaključili su da im Bog više ne treba.

 

Pa, zar tako nije i danas?

Ljudi vape, plaču od boli zbog razvoda, raka, srčanih udara, poslovnih propasti: „Trebam te Bože! Život mi je u rasulu! Bože, pomozi mi!“

Ali kratko nakon toga, kada kriza prođe, kada se život vrati u normalu – Boga više ne zazivaju.

Ljudi vape, traže Boga u krizama, onda kada su očajni.

 

Paradoks ovog čuda je bio u tome da je čudo udaljilo gubavce od Boga.

Kada su trebali Boga bili su blizu Bogu ali kada ga više „nisu trebali“ onda su bili prezauzeti svojim dobrim životom.

To donekle možemo i razumjeti. Radi svoje bolesti bili su odvojeni od svojih obitelji i prijatelja, od svojega posla. Bili su u karanteni. Izolirani.

A sada su bili slobodni vratiti se svojem prijašnjem životu.

I bili su prezauzeti.

Trebalo je trčati na sve strane. Javiti se ocu i materi. Braći i sestrama. Stričevima, strinama, ujnama, ujacima, barbama i tetama. Trebalo je obići i brod i auto i kafić i dućan, otići na utakmicu, u kino, u teatar, na partijski sastanak. Svugdje gdje dugo bili nisu. I kako im je to oduzimalo puno vremena onda više nisu imali vremena za Boga i za zahvalnost Bogu.

 

Svi mi to možemo razumjeti.

Pa zar i mi čim smo se ustali ne trčemo po čitav dan pa navečer totalno iscrpljeni zaspemo čim dotaknemo postelju?

Dobro, izmolimo mi nešto malo toga prije nego nas san savlada, a i prekrižimo se prije jela. Ako ne zaboravimo.

Riječi zahvalnosti?

Osjećaj zahvalnosti?

Ma, mi smo ti Bože – prezauzeti.

Posla je priko mire. I priko glave.

Puno smo ti mi, dragi naš Bože, zauzet svit.

 

Ovo sliči na maloga kome su dida i baka za rođendan donili feratu na baterije. Mali se zalipija, sastavlja, namišta, a mater i otac mu govoru – “Zafali se dušo.” ali on ne čuje i ne vidi ništa nego feratu.

Tako i mi, prezaposleni svojim malim „feratama“, svojim karijerama, zaboravljamo na Boga koji nas je doša vidit i obić, biti s nama, čuvati nas i voljeti nas.

 

U tome je stvarna tragedija one devetorice.

Oni su propustili pravi blagoslov.

Da, oni jesu doživjeli čudo, čudesno iscjeljenje ali oni nisu upoznali čudotvorca.

 

A što je s onim desetim?

Samarijancem?

Strancem? Autsajderom?

 

Mnogi od nas blagoslovljeni smo dobrim životom, dobrim brakom, a kada čovjek živi dobrim životom, u dobrom braku, s vremenom, tu dobrotu počne shvaćati – zdravo za gotovo. Čovjek se navikne. U braku počne očekivati samo dobre stvari od svog partnera. Nema više one zahvalnosti za male ali ni za velike stvari, život postane rutina, usluge se očekuju.

Tako je i s vjerom.

Naviknemo se na Božje blagoslove i shvaćamo Boga kao nešto – zdravo za gotovo. Počinjemo očekivati blagoslove kao svoje – pravo.

Onaj koji tek otkriva vjeru on je Bogu duboko zahvalan i za onaj najmanji blagoslov, a mi – NAS DEVET- mi smo valjda zaslužili sve blagoslove, zar ne!?

Pa nama se ne treba vraćati. Onaj stranac, onaj što je „tek jučer“ upoznao Krista, on je zahvalan – i on se vraća.

 

Vidite, čini mi se, da najveće čudo nije izliječenje od gube ili od raka ili od koronarnih bolesti – najveće je čudo kada se moje ljudsko srce izliječi od nezahvalnosti i kada se napuni zahvalnošću – prema Bogu i prema bližnjemu.

I ne zaboravimo ako se želimo nazivati kršćanima:

 

Rođen u štali drugog čovjeka.

Pokopan u grobu drugog čovjeka.

Njegov prvi jastuk – slama.

I nejgov posljednji – trnova kruna.

Njegovo prvo počivalište nečije jaslice.

Njegovo posljednje nečiji križ.

 

I sve je to bilo za tebe i za mene.

Jesmo li mu ikada zahvalili?

Jesmo li ikada pali na koljena i pokazali svoju zahvalnost?

Proklinjali smo ga, izgovarali njegovo ime uzalud, odbacivali ga, progonili ga.

Progonili smo nejgove sljedbenike, ismijavali ih, nemilosrdno ih optuživali.

Ali Isusu nikada nismo zahvalili.

 

I to je naš najveći grijeh – nezahvalnost.

 

Ne zaboravimo da za Boga ništa teže nije od našeg nezahvalnog srca.

On je otišao na križ i umro kako bismo mi mogli živjeti.

To nekada bijaše mjesto smrti ali sada je mjesto života.

 

Kako mu vječno ne biti zahvalan?

Ivica Ursić

glasbrotnja.net

About glasbrotnja.net

Pročitajte i ovo

Inzko usporedio Srbe s migrantima, Dodik odgovorio: Je li Austrija primila ijednog bez dokumenata

Srpski član Predsjedništva BiH i predsjednik SNSD-a, Milorad Dodik, komentirao je posljednje sjednice Upravnog odbora …