Subota , kolovoz 8. 2020.
Naslovnica / Istaknuto / Ivica Ursić: ZAŠTO ŠUTIMO?

Ivica Ursić: ZAŠTO ŠUTIMO?

»Ne bojte ih se dakle. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima.« (Matej 10, 26-27)

Šutnja.

Zna biti daleko ubojitija od bilo koje riječi. Zna optužiti. Narugati se. Pa čak i ubiti. Čovjek šutnjom često govori više i snažnije nego govorom. Zato izraz „gromoglasna šutnja“ možda najbolje ocrtava današnje društvo.

Šutimo.

Nažalost šutimo onda kada bismo trebali na sav glas govoriti, dok govorimo onda kada bismo trebali šutjeti. Danas šute oni koji bi trebali i morali govoriti, a govore oni koji bi trebali šutjeti.

Ovo je vrijeme apsurda. Sve je paradoksalno.

I mi. I naša riječ.

I naša šutnja.

Charles Finney reče: „Ponekad se čini da su temelji nacije istrulili, i čini se kao da kršćani žive misleći da Bog ne vidi što čine u politici. Ali kažem vam, On vidi sve to. I on će blagosloviti ili prokleti ovu naciju sukladno onome za što se kršćani zalažu u politici.“

Danas javno izgovorena riječ zna biti pogubna, ukoliko nije „politički korektna“. Proglašava se „govorom mržnje“. I sve je dopušteno, i sve se tolerira, i sve je „politički korektno“, samo ako nije povezano s Isusom Kristom.

Zato kršćani danas „gromoglasno“ šute.

Ustrašeni. Isprepadani. Izmanipulirani. Ucijenjeni.

Šute.

Ali šute i iz golog kukavičluka. Iz oportunizma. Pragmatizma. Iz interesa.

Uglavnom šute.

A šutjeti, kada ti sam Bog zapovijeda govoriti, nije samo grijeh prema bližnjemu nego je prkos i neposluh prema Bogu. Sam Isus je rekao da će nas istina osloboditi, a ne šutnja. Naravno da govor, kada ti Bog kaže da govoriš, može biti jako skup. Može te stajati veze u kojoj se nalaziš, karijere, pa čak i tvojeg života.

Mi na zapadu živimo u kulturi u kojoj kršćani nisu (još) progonjeni na način da ih se baca u tamnicu ili da ih se javno bičuje, ili da im se glava otkida, kao što se to događa našoj braći u svijetu, nego su progonjeni na daleko suptilniji način.

Ušutkani su.

To je taktika iz sotoninog arsenala i nažalost danas je među kršćanima izuzetno plodna. Mi šutimo, a trebali bismo (možda kao nikada do sada) govoriti.

U svojoj knjizi „Nebeski čovjek“ brat Yun prepričava stravične progone koje je pretrpio, kao kršćanin, u Kini. I među ostalim, o vjernicima na zapadu, kaže: „Uvjeren sam da će svaki kršćanin i dalje nositi križ u svojem životu. Na zapadu taj križ može biti izrugivanje, klevetanje ili odbacivanje.“

Ovaj naš svijet nije u stanju, ili jednostavno ne želi, čuti istinu i zato začipa svoje uši i na sam spomen Krista, ili kada netko slavi Krista – vrišti. Sotona je upotrijebila sustave ovoga svijeta kako bi odredila o čemu mi kršćani možemo govoriti, a o čemu ne možemo. Ili ne smijemo.

Ovo je najvidljivije u politici.

Čim kršćanin počne govoriti o politici, ne samo što to ovaj svijet uznemiri, nego i samom kršćaninu postane neugodno koliko to svijetu smeta. Jedan od načina pomoću kojeg smo mi kao kršćani ušutkani jest definicija koja luči, razdvaja politiku od morala.

Ali riječ Božja zadire u apsolutno svaki aspekt života jednog vjernika. Nemamo mi jedna pravila kada je u pitanju naš „duhovni život“, a druga kada je u pitanju naš „politički život“. Priča da se ta dva života mogu razdvojiti najobičniji je – mit. Bolje reći laž.

Zato političari postaju zbunjeni, nervozni, kada pokušavaju odgovoriti na pitanja koja se tiču njihove „vjere“ i politike. Jer moraju lagati. Pitanja abortusa, eutanazije, očuvanja tradicionalnog braka, nisu neutralne teme. Njih je obilježio sam Bog u svojoj Riječi. Šutjeti po tim temama znači prkositi, znači protiviti se samom Bogu.

Isus učenicima povjerava misiju. Govori im: »Ne bojte ih se dakle.“ Da, oni trebaju biti njegovi svjedoci. Oni to i postaju. Svjedoci bez straha. Ma koliko god vjerska i politička vlast pokušavale ugušiti njihov pokret, oni se nisu odrekli svoje vjere.

Riječ koja se u evanđelju koristi prevedena znači „svjedok“, a ta je riječ jedinstvena u grčkom jeziku. Ima tri značenja. Kao prvo opisuje nekoga tko je očevidac, nekoga tko je svojim vlastitim očima vidio da se je nešto dogodilo. U tom smislu učenici su definitivno svjedoci.

Ali ta riječ opisuje i nekoga koji možda i nije svojim očima vidio da se je nešto dogodilo, ali taj snažno vjeruje (temeljem vjerodostojnog svjedočenja) i zato je o tome voljan drugima govoriti. Sveti Pavao nije bio neposredan očevidac Isusovog uskrsnuća, ali je pozvan biti svjedokom. U tu kategoriju spadaju i svi današnji kršćani.

Ali postoji i treća kategorija svjedoka. I ta nam je najzanimljivija. Iz grčke riječi „svjedok“ proizlazi riječ „mučenik“. Mučenik je netko koji je ubijen zbog svojeg uvjerenja. Ili zbog svojeg svjedočenja. Svi su učenici prošli muke, a osim Ivana (koji je prognan na otok Patmos) svi su umrli mučeničkom smrću.

Zašto?

Zato jer nisu šutjeli.

Zato i znamo da je njihovo svjedočenje pouzdano. Vjerodostojno. Nitko ne umire za nešto za što zna da nije istina. Pa tko bi to položio svoj život za laž?

Učenici su vidjeli. Bili su tamo. Razgovarali su s Isusom. I jeli su s njim. Nisu šutjeli. Svjedočili su. I umrli su za njega.

Zato nema sumnje u njihovu vjerodostojnost. I danas 2,000 godina kasnije mi prihvaćamo njihovo svjedočenje. I sami temeljem njega svjedočimo Krista.

Ako vas pitaju zašto ste Kristov svjedok kažite im da vjerujete u uskrslog Krista. U Krista koji živi i danas.

Ako vas pitaju kako znate da je Krist i danas živ kažite im da znate, jer on živi u vašem srcu.

Svjedočite svijetu uskrslog Krista.

Ne šutite!

Ivica Ursić

glasbrotnja.net

About glasbrotnja.net

Pročitajte i ovo

Antun Babić: Najveća politička izdaja u zadnjih tisuću godina

Premda se u očima velikog broja neinformiranih ljudi u Hrvatskoj u Kninu nije dogodilo ništa …