Subota , kolovoz 8. 2020.
Naslovnica / Najnovije vijesti / Društvo / Veliki razgovor Mladena Pavkovića s dr. Ružicom Ćavar
Srijemska Kamenica - kuća iz djetinjstva

Veliki razgovor Mladena Pavkovića s dr. Ružicom Ćavar

Dr. stom. i dr. med. Ružica Ćavar, zajedno sa svojim suprugom Matom, kojeg su godinama progonili u komunizmu, od prvih se dana uključila u borbu za stvaranje hrvatske države. Utemeljila je i godinama bila predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj, a u vrijeme hrvatskog Domovinskog rata iznimno je bila aktivna i u Bedemu ljubavi. U Domovinskom ratu sudjelovali su joj i sva tri njezina sina. Dobila je niz nagrada i priznanja, među ostalim i odličje Reda Stjepana Radića.

Poglavito pamtimo kad je 2014. bila grubo napadnuta na zagrebačkom Cvjetnom trgu, od čega se ni do danas nije oporavila…

Ovo je nakon dugog vremena njezin prvi veliki razgovor, u kojem otkriva čitav svoj život, borbu za Domovinu, ali i patnje koje je prošla u vrijeme komunizma.

 

Gospođo dr. Ružice Ćavar, čitav se život, zajedno sa Vašim pok. suprugom, borite za dobrobit hrvatske države. Je li se ta borba isplatila, poglavito obzirom na sve nedaće koje ste doživjeli i koje doživljavate?

 

Ja i moj pokojni suprug Mate Ćavar rođeni smo i odgojeni u siromašnim seljačkim katoličkim hercegovačkim obiteljima. Vjera naših roditelja, koju su oni i svi naši preci primili od otaca franjevaca, za naše roditelje bila je tako jasna i sigurna u njihovim srcima, duhu i duši, istinita kao sjajno sunce, bez i najmanjeg trunka sumnje. Ta vjera i svakodnevna molitva bila je temelj i sadržaj njihova mukotrpnog života. Takvu su vjeru ustrajno prenosili u duše svoje djece.

Veoma sam sretna i dragom Bogu zahvalna da sam rođena i odgojena u takvoj obitelji i posebno da mi je Bog dao milost i veliki dar da sam na svom životnom putu i u želji stvaranja svoje obitelji upoznala i zavoljela takvoga čovjeka iz iste sredine, sa istim odgojem, kao što je bio moj suprug.

Ja se prisjećam iz svoje obitelji da je nama djeci vjeru i životne savjete prenosila najviše majka, koja je uvijek bila uz nas djecu.

Otac nam je bio veliki autoritet, koji nije puno govorio, osim onoga što je bilo potrebno za svakodnevni život i za naše ponašanje u duhu da pazimo i poštujemo tuđu imovinu i tuđe stvari, te i ne pomislimo uzeti sebi tuđu ni najmanju stvar niti oštetiti ono što je tuđe, a i svoje odgovorno paziti i čuvati, i svakoga lijepo pozdravljati sa “Hvaljen Isus i Marija!”, te pomoći starijima i svakome u potrebi.

Roditelji su nam svojim primjerom života to i praktično pokazivali. Majka nas je učila molitve. Iako je bila nepismena, sigurno je znala napamet cijeli molitvenik fra Anđela Nuića.

Mislim da smo se mi djeca prije znali prekrižiti negoli smo naučili izgovoriti riječ “mama”. Otac mi je imao završenu osnovnu školu od 4 razreda, a to je tada bilo veliko kao sada u najmanjem slučaju završena gimnazija, a čini mi se da su tadašnja djeca, ako su bila zainteresirana, kroz ta četiri razreda stekla i solidno temeljno znanje. Moj otac je, kao sudionik i ranjenik, prošao i Prvi svjetski rat, pratio sva zbivanja u prvoj monarhističkoj Jugoslaviji i prošao Drugi svjetski rat kao seoska straža u selu.

Bio je uvijek zainteresiran za opća društvena zbivanja putem novina i radija, kad god mu je to bilo moguće. Bio je posebno osjetljiv za pravdu i poštenje, što mislim da je na mene osobito utjecalo.

Majka je bila vrlo razgovorljiva i komunikativna, a voljela se i našaliti, kako god joj život bio težak. Toliko je bila odana molitvi i klečanjem obilazila svete kipove, posebno majke Marije, da se sjećam da je na koljenima cijeloga života imala male izbočine, kao jabučice, od nagnječenja tkiva. Za svaku pouku nama imala je poseban primjer iz života, u obliku malih priča ili istinitih događaja koje je zapamtila, da je sve to na nas djecu ostavljalo dubok i slikovit dojam

Ja sam u svojoj odrasloj i kasnijoj dobi na nekim svojim predavanjima znala reći kako sam formalno završila više toga od visoke izobrazbe, kao završen stomatološki i medicinski fakultet, specijalizaciju dječje i preventivne stomatologije i prvi stupanj postdiplomskog studija iz javnog zdravstva i epidemiologije na Školi narodnog zdravlja “dr. Andrija Štampar”, a i puno naučila čitanjem zbog svoje zainteresiranosti, ali ono najvažnije za vremeniti i vječni život najviše sam naučila od svoje nepismene majke.

Stoga, za sve ono što smo ja i moj suprug u životu prošli bili smo u duhu i duši pripremljeni. Naše životno zauzimanje za istinu i pravdu i sve životne i moralne vrijednosti u osobnom i općem smislu, za opće dobro hrvatskoga naroda i svih ljudi, dovelo je do posljedica koje smo podnijeli, ali nije nam ni najmanje žao, nego smo uvijek na posljedice bili spremni. Znali smo i čvrsto vjerovali da takvo zauzimanje za prave vrijednosti, s ljubavlju i uz Božju pomoć, nikada nije uzaludno i da će kad tad uroditi najboljim plodovima. Najviše smo, u općem smislu, bili sretni što smo doživjeli ostvarenje samostalne i slobodne demokratske hrvatske države, Republike Hrvatske, i što smo osobno sudjelovali u tim povijesnim zbivanjima, te dali svoj doprinos najviše koliko smo mogli.

Veoma su nas pogodile promjene nakon smrti prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana i dolazak na vlast koalicije na čelu sa SDP-om Ivice Račana 2000. godine, kao i namještena pobjeda Stipe Mesića za predsjednika RH, te posebno sve odluke koje su uslijedile na štetu hrvatske državnosti i suverenosti, kao i, najteže, progoni i zatvaranja hrvatskih generala i drugih hrvatskih branitelja, prihvaćanje nadležnosti Haaga za osloboditeljske akcije Hrvatske vojske i redarstva, Oluju, Bljesak i druge, te optužbe i progoni generala Gotovine, a posebno generala Bobetka i njegova smrt izazvana stresovima i općenito marginaliziranje hrvatskih branitelja i početak njihovih brojnih suicida.

Osjećaji su bili vrlo teški u našim srcima, kao primjerice kod divnoga čovjeka, hrvatskoga pjesnika i književnika, patnika i sudionika Križnoga puta i borca za istinu Mate Marčinka, koji je preminuo 2010., a u vrijeme tih promjena 2000. godine, kada je na vlast došao SDP i Račan, govorio je: “Bar da sam umro nakon Oluje!”.

Ja sam te 2000. godine odmah pokrenula molitvu sv. krunice pred likom Majke Božje od Kamenitih vrata, svakoga petka u 10 sati, sa razmatranjima za spas hrvatskih branitelja, hrvatske države i domovine Hrvatske, a sve u ime Hrvatskoga pokreta za život i obitelj i po dogovoru s Društvom “Hrvatska žena” i Katoličkom udrugom “Marijina legija”. Molili smo i ni jedan petak nismo propustili, sve do 2018., od kada, zbog svoga zdravlja, nisam mogla nastaviti predmoljenje i razmatranja, a sv. krunica se i dalje moli na istome mjestu i u isto vrijeme, svakoga petka u 10 sati na Kamenitim vratima.

 

Svi se sjećamo one ružne scene prema Vama na zagrebačkom Cvjetnom trgu. Kako je to završilo? Je li taj zlostavljač dobio primjerenu kaznu?

 

Da, to se dogodilo 20. rujna 2014. Tada je više ljevičarskih udruga, i to pod nazivom “Glas razuma”, najavilo prosvjed protiv Vatikanskih ugovora u određeni popodnevni sat na Trgu Petra Preradovića, zvanom Cvjetni trg, u Zagrebu.

Ja sam tada još bila predsjednica humanitarne udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, te sam, u dogovoru sa suradnicima, odlučila pozvati građane na kontraprosvjed, u isto vrijeme, kako bismo i mi putem plakata, na miroljubivi način, izrazili svoje mišljenje. Taj moj poziv mislim da je bio objavljen samo na jednome portalu.

U određeno vrijeme došli smo zajedno, nas petero. Na trgu je bilo u grupi 50-ak osoba, a mi nismo znali ima li još netko sa naše strane.

Na željeznoj ogradi pravoslavne crkve bila su svezana i pričvršćena njihova dva velika platnena plakata. Mi smo nalijepili nekoliko svojih papirnatih plakata veličine A3 sa kontra natpisima umjerenog sadržaja na istu ogradu, nešto dalje od njihovih plakata.

U jednome momentu došao je njihov aktivist i jednostavno potrgao naše plakate sa ograde, zgužvao ih i bacio na pod. Ja sam ga mirno upitala zašto to čini, ali on nije ništa odgovorio, nego se samo udaljio.

Jedan član iz naše grupe odmah je pošao obavijestiti policiju, no ja sam bila revoltirana i krenula sam prema njihovim plakatima, te jednoga odmah strgnula i on je pao. Krenula sam i prema drugome, ali taj je bio čvršće vezan i nije se dao odmah otrgnuti. U tome momentu krajičkom oka opazila sam da iz daljine, iz smjera prolaza Oktogon, prema meni brzo trči krupan muškarac. Instinktivno sam se okrenula prema njemu, a on je svom snagom svoje desne ruke, kao karate udarcem, lupio po nadlaktici moje lijeve ruke. Mene je zaboljelo kao nikad u životu i pala sam kao pokošena i mogla udariti glavom o rub metalnoga stola, što je moglo biti tragično, ali ja sam pala pored toga stola i nisam se jako udarila. Ruka mi se samo grozno tresla, a od šoka mi je malo potekla krv iz nosa. U istom momentu pritrčali su ljudi, policija i ubrzo je stigla hitna pomoć, koje me je odvezla u bolnicu. Bila mi je razmrskana nadlaktična kost i iščašeno rame. Napadač, Neven Kovačić, deklarirani “gay” i tadašnji član Laburističke stranke, odmah je uhićen, ali uopće nije zadržan u pritvoru niti mu je pritvor bio određen. Tadašnji predsjednik države, Ivo Josipović, i predsjednik Vlade, Zoran Milanović, nisu ni osudili taj napad niti su se te udruge ispričale. U bolnici me je posjetio gradonačelnik Milan Bandić i Kolinda Grabar-Kitarović, kandidatkinja HDZ-a za predsjedničke izbore.

Nakon dvije operacije i pet ciklusa fizikalne terapije, posljedice na mojoj ruci su ostale i pokretljivost je smanjena za oko 50%, no, hvala Bogu, nemam bolova, a donekle se mogu i poslužiti tom lijevom rukom.

Glavni mediji su nastojali umanjiti odgovornost napadača i ozbiljnost moje ozljede, proglašavajući mene gotovo krivom za napad. No, istina, uz pomoć objektivnih svjedoka, brzo se proširila na društvenim mrežama, kao i ime napadača Nevena Kovačića. Stotine ljudi na društvenim mrežama su osuđivali napad na mene i iskazivali mi potporu.

Kasnije se protiv Nevena Kovačića vodio kazneni postupak, jer se radilo o težoj tjelesnoj povredi. Trajao je četiri godine i pravomoćno je potvrđena prvostupanjska presuda napadaču na godinu dana zatvora, uvjetno na tri godine, a što znači da u zatvor ne treba ići. Sjećam se, nekako u isto vrijeme, bilo je objavljeno u medijima kako je jedan mladić pravomoćno osuđen na 8 mjeseci zatvora jer je se bio posvadio sa dvije djevojke koje su bile lezbijski par i izmjenjivale nježnosti na ulici. On je jednu udario šakom u leđa bez ikakvih posljedica za nju, ali je njegov napad sudski okarakteriziran kao “zločin iz mržnje”, a proces je trajao samo dvije godine do pravomoćnosti presude, od 2012. do 2014., te je on morao u pravi zatvor na 8 mjeseci.

U mome slučaju, moj odvjetnik, koji mi se sam javio da me brani, a bilo je i drugih, radi bez plaćanja unaprijed, jer mu ja ne mogu plaćati, te će svoj rad naplatiti postotkom prema tarifi ako ostvarimo novčanu odštetu. Taj postupak za odštetu moj odvjetnik je pokrenuo 2018. godine, ali još uvijek traje. Tijekom cijeloga postupka napadač je imao plaćenoga odvjetnika i branio se tako da je on bio izazvan i malo se nehotično prenaglio, te da je on imao velike posljedice u svome životu i svojim aktivnostima, tako da je on sebe smatrao većom žrtvom nego što sam to ja. Tijekom sudskog postupka za odštetu službeno je promijenio i svoje ime i prezime, koje je nosio od rođenja, te je on, kao, postao druga osoba.

Meni bi bilo drago da se on stvarno pokajao i promijenio svoj život, no u to ne vjerujem.

Moj je stav da je trebao biti, po sudskoj pravdi i radi primjera, strože kažnjen, ali ne nosim nikakvu mržnju prema njemu niti se želim osvećivati, ne daj Bože, nego mi je žao što nije odgojen i tako formiran da bude bolji čovjek i da nikada ni ne pomisli ponašati se tako nasilno.

 

Tko su zapravo oni koji još i danas nasrću na Vas i Vama slične, koji se srcem i dušom borite za pravdu i pravicu?

 

Kao što nam je poznato, Bog je stvorio vidljivi i nevidljivi svijet, planet Zemlju i cijeli svemir, u kojemu se sve odvija usklađeno i uredno, kao “kozmos” a ne “kaos”, te kao krunu stvaranja, iz najveće ljubavi, muškarca i ženu kao jedinstveno biće – čovjeka, svoga suradnika i upravitelja na zemlji i obdario ga razumom, savješću i ljubavlju, te mu odabrao, kao najvažniju odrednicu, njegovu slobodnu volju. Uspostavio je i mogućnost provjere te slobodne volje, dopustivši djelovanje zloga duha, koji uvijek napastuje muškarca i ženu, nagovarajući im, svim prijevarama, mamcima i lažima, da se opredijele za zlo. No, Bog je svakoj ljudskoj osobi dao savjest da zna razlikovati dobro od zla, te ima mogućnost, uz njegovu pomoć, ustrajati u dobru i tada će biti najsretniji i najzadovoljniji u ovome vremenitom životu i u vječnosti.

No, ima veliki broj ljudi, slabića, koji postaju žrtve zloga vrlo inteligentnoga duha i u većini svojih postupaka su svojom slobodnom voljom na strani zla, dok opet, drugi dio ljudi u sebi više osjeća utjecaj Božjega duha, te ima u sebi puno više dobra nego zla i oni nastoje biti opredijeljeni za opće dobro.

Tako sam, tijekom svoga života, dobro vidjela da se u svakoj ljudskoj osobi i u svijetu vodi gigantska borba između dobra i zla.

To je moguće svakome vidjeti, da uvijek, za sva područja u ljudskome društvu, postoje dvije suprotstavljene strane.

Bog nas u našem duhu stalno opominje da se svojom slobodnom voljom opredijelimo i budemo na strani dobra. Primjerice, ona Biblijska misao iz Ponovljenog zakona 30:15-20, kada Bog kaže: “Pred tebe stavljam život ili smrt, blagoslov ili prokletstvo. Odaberi što hoćeš, a ja ti kažem, život biraj i blagoslov, da budeš sretan ti i tvoje potomstvo”. Ili ona misao kada Bog kaže u Izaiji 5:20: “Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu, koji gorko slatkim čine, a slatko gorkim”.

Meni je jako drago i Bogu sam neizmjerno zahvalna da svojim odgojem i svojim životom pripadam onoj strani koja se uvijek zauzimala za opće dobro, istinu i pravdu, a žao mi je onih koji su uvijek, na žalost, na drugoj strani. Najviše zla koje se u svijetu događa je posljedica osobnih grijeha pojedinaca ili grupa, iz čega nastaje puno zla u svijetu. No, Bog stalno opominje, ali i dopušta da ljudi svojom slobodnom voljom čine zlo, na svoju osobnu i opću štetu.

Bog bi lako mogao učiniti da mi ljudi budemo kao životinje i živimo prema nagonima i točno određenim instinktima u svojim genima i da nismo gospodari svojih čina i da tako ne možemo biti krivi ni zli. Kada bi Bog ukinuo našu slobodnu volju i našu odgovornost, mi uopće ne bismo više bili ljudi i to Bog nipošto neće učiniti, jer bi tako ukinuo naš uzvišeni ljudski status.

Nadam se i vjerujem da mi svi ljudi volimo i želimo biti ljudi.

Osobno sam veoma sretna i zahvalna Bogu što sam stvorena kao ljudska osoba i što jesam i nastojim, uz Božju pomoć, uvijek biti na strani dobra.

Svojim životom nastojim, miroljubivim sredstvima i s najboljim nakanama, s ljubavlju razumjeti one na drugoj strani, žao mi ih je i željela bih da se svi obrate i pomognu spasiti sebe, svoje bližnje i cijeli svijet.

 

U vrijeme komunizma progonili su Vas, a još više Vašeg supruga. Kako se danas sjećate toga?

 

I moj suprug i ja rođeni smo u Hercegovini, on u Širokom Brijegu, a ja kad Ljubuškog, u selu Proboj, u obitelji Čuvalo, a majka mi je iz Vitine, od roda Borasa.

Godine 1941., kada je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, meni je bilo 4 godine, a po Božjem planu moj budući suprug bio je dječak od 9 godina. Oboje se sjećamo velikoga narodnog oduševljenja u našim mjestima, a sjećam se da smo i svi mi djeca skakali od veselja, iako, naravno, nismo shvaćali o čemu se radi. Ubrzo su uslijedili poznati teški događaji zbog organizirane srpske pobune i četničkih zločina nad hrvatskim stanovništvom.

Mi djeca moje obitelji smo, s majkom, 1943. preselili u Srijemsku Kamenicu, jer je tamo bilo od ranije već prilično hercegovačkih obitelji. Moj otac je ostao u našem selu Proboju kao pripadnih seoske straže protiv četnika, jer je bio nešto stariji po godinama za redovitu hrvatsku vojsku. U Srijemskoj Kamenici nam je bilo dobro i lijepo i brzo smo se uklopili i dobro slagali sa mještanima, Hrvatima Šokcima.

U Kamenici je tada bilo oko pola-pola hrvatskog i srpskog stanovništva. Živjeli smo prilično odijeljeno, u dva dijela sela, Hrvati u gornjem dijelu sela, dalje od Dunava, a srbi u donjem dijelu, bliže Dunavu. Djeca su uvijek zajedno išla u istu školu. Srbi su Hrvate nazivali Šokcima, a Hrvati Srbe Racima.

Za vrijeme NDH bilo je mirno i nije bilo sukoba stanovništva. Nadničari koji su trebali posao radili su jednako i kod jednih i drugih gazda.

Interesantno je da se u tome dijelu Srijema Hrvati osjećaju dobrim Hrvatima i katolicima, ali sasvim normalno govore čistim srpskim jezikom i ekavicom, a služe se pismom latinicom.

Takav govor ubrzo nauče i Hercegovci, čak i stariji, a pogotovo mi djeca.

Ja sam o tim jezičnim prilikama kasnije razmišljala i imam svoje objašnjenje, koje ne mogu sada obrazlagati.

No, takvo stanje jezika nije se nimalo pokušavalo izmijeniti ni za vrijeme NDH.

Ja sam u jesen 1944. pošla u prvi razred osnovne škole. Već nakon mjesec dana uslijedila su događanja pada NDH u tome kraju i u drugim mjestima Srijema. Ostala su mi strašna sjećanja pucnjave, ubojstava i svih represalija nove komunističke jugo vlasti nad Hrvatima Kamenice i cijeloga Srijema. Sjećam se kako se uz pucnjavu onda orila pjesma kroz hrvatski dio sela: “Alaj vaše za dugo bijaše!”.

Škola je bila prekinuta i nakon oko mjesec dana ponovno uspostavljena. Opet su bila zajedno hrvatska i srpska djeca. Mnoga hrvatska djeca su ostala bez očeva, a srpska su sva imala oca. Moj otac je ostao živ jer je bio u Hercegovini, a k nama je došao, u Srijemsku Kamenicu, tek 1946. godine, kada se najgora situacija bila donekle popravila.

U školi smo učili prvo ćirilicu, a u trećem razredu i latinicu. Interesantno da su od tada hrvatska djeca ostala na latinici, a srpska na ćirilici.

Nakon četvrtoga razreda hrvatska djeca su, sva koja su željela nastaviti školovanje, išla u Petrovaradin pješice u niže razrede gimnazija, a srpska djeca iz donjeg dijela sela, bliže Dunavu, išla su lađicom u školu u Novi Sad.

Sjećam se da su u to prvo poslijeratno vrijeme u Petrovaradinu svi natpisi na trgovinama, kafićima i drugim ustanovama bili pisani na latinici. U školi nam je glavno pismo bilo latinica i svi smo tako pisali, a narodni jezik, kao predmet, zvao se hrvatski jezik, iako smo, kao što sam rekla, svi govorili srpskom ekavicom.

Srednju zubotehničku školu završila sam u Novome Sadu, gdje sam išla pješice, i u razredu bila jedina Hrvatica. Bilo je nešto Mađara, a svi ostali bili su Srbi. No, svi mi đaci dobro smo se slagali, a ni nastavnici nisu, hvala Bogu, pravili razliku.

Na studij Medicinskog fakulteta u Zagrebu, stomatološki smjer, došla sam na drugu godinu, jer prethodne godine nisam uspjela na vrijeme poslati dokumente u Zagreb.

Budući da sam u prvoj godini sve ispite položila već na ljeto, sa odličnim uspjehom, bila sam primljena na drugu godinu u Zagrebu bez ikakvih problema, što je za mene bilo veliko veselje, kao što je to studiranje u Zagrebu za sve nas Hercegovce.

Ja sam se enormno trudila što prije naučiti govoriti hrvatskim jezikom, pa sam u tome i pretjerivala. Znala sam izgovarati riječi kao što su “cipjele”, “vječera”, “skupćina” umjesto “skupština”, “vijene” umjesto “vene” itd. Kolegama i kolegicama to je bilo simpatično, pa smo se veselo i dobronamjerno skupa smijali. No, tako sam ja vrlo brzo dobro naučila hrvatski i nije bilo s te strane nikakvih poteškoća.

Moga supruga Matu sam slučajno srela u Zagrebu u jesen 1958. i to baš 30. rujna, kada sam i došla u Zagreb, i to kod “džamije”. Poznavao ga je moj rođak Kamilo Čuvalo, koji me je dočekao u Zagrebu i sa mnom obavljao sve što je bilo potrebno za upis do 12 sati. Sreli smo toga mladića, Matu Ćavara. Malo smo se zadržali u razgovoru, ali ja sam rođaka stalno požurivala. O tome mladiću, kojeg smo sreli, nisam baš ništa mislila, ali, interesantno, sve sam zapamtila upečatljivo o njegovom izgledu. Zapamtila sam boju očiju, boju kose, boju košulje i hlača, kao da ga i danas gledam.

Kasnije Matu uopće nisam susretala do vremena kada je on, 1963., izišao iz dvogodišnjeg zatvora na otoku Grguru, i to opet slučajno, posredstvom moga rođaka Kamila Čuvala. Došli su Mate i Vice Vukojević u posjet Kamilu, koji je već bio oženjen, a ja sam već bila završila studij i počela raditi u stomatološkoj ambulanti u Dubravi, te sam stanovala kod Kamila i njegove supruge Ljerke.

Mate i njegova obitelj prolazili su sve strahote sloma NDH u Širokome Brijegu i strašnih udbaško-komunističkih zločina nad fratrima i stanovništvom Hercegovine. To sve ga je jako boljelo i uvijek je razmišljao kako se toga komunističkoga zla riješiti. Bio je sklon pjesništvu i želio je što više učiti, ali to mu roditelji nisu mogli omogućiti, te je se uvijek sam borio za stjecanje znanja.

Najprije je bio trgovački pomoćnik i radio u trgovini obuće u Širokom Brijegu, te financijski pomagao obitelji. U to vrijeme, oko 1955., pojavio se u Imotskom pokret đaka, na čelu sa Brunom Bušićem i drugima, protiv komunističkog režima. Povezali su se i sa srednjoškolcima Širokoga Brijega, a u tome je sudjelovao i Mate. Sudionici u Imotskom i Širokom Brijegu su bili otkriveni, kažnjeni i izbačeni iz škola, pa je i Mate došao pod sumnju i udar UDB-e, jer ga je razotkrio jedan njegov poznanik, kojega je smatrao prijateljem, a bio je suradnik UDB-e, pred kojim je Mate govorio da se trebamo zauzimati za slobodnu Hrvatsku.

Zbog toga je Mate samoinicijativno i gotovo ilegalno otišao u Zagreb i uspio se zaposliti u jednoj trgovini obuće. To je bilo u to vrijeme kada smo se i mi prvi put slučajno sreli.

On je u Zagrebu živio poluskriveno, sam se uzdržavao i izvanredno pohađao gimnaziju, koju je završio u školi na Rooseveltovom trgu u Zagrebu. Upisao je studij prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu uz posao i učio teško radeći.

Nakon prve godine studija, hercegovačka UDB-a je otkrila njegovo boravište u Zagrebu i završio je u zatvoru, te je osuđen na dvije godine boravka u logoru na otoku Grguru. Tamo je upoznao Vicu Vukojevića, Želimira Kužatka i mnoge druge hrvatske političke kažnjenike, među kojima je bilo najviše studenata, te je s njima ostao povezan cijeloga života.

Nakon izlaska iz zatvora nastavio je studij prava uz rad. Tada smo se drugi put sreli.

Dospio je do statusa apsolventa prava, kada su uslijedili događaji represalija u Zagrebu, posebno protiv Hercegovaca i drugih nepoćudnih Hrvata, pa tako i mene i nekih drugih djevojaka. Uslijedila su uhićenja zbog bačenih letaka u više navrata te 1965. Mate i mnogi drugi bili su uhićeni, mučeni i osuđeni. Tada sam i ja bila 21 dan u zatvoru. Stalno smo bili u stopu praćeni i ispitivani. Mate je pokušao bježati u inozemstvo, ali je bio teško ranjen na granici i uhićen, te je pod nadzorom otpremljen u bolnicu u Izoli, gdje je bio operiran i proveo neko vrijeme, odakle je odveden u zatvor.

Nakon bolnice, tako slab, proveo je tri mjeseca u zatvoru. Nije priznavao optužbe niti je druge opterećivao, ali ga ipak nisu fizički mučili, jer je bio teško ranjen i jedva ostao živ.

Kroz te sve patnje, nas dvoje smo se još više zbližili i vidjeli da imamo puno toga zajedničkog, te smo odlučili zajedno poći u život i ostvariti svoju obitelj. Mate je iz zatvora izišao točno 5. prosinca 1965. Bio je slabog zdravlja, bez novca, a u međuvremenu, dok je bio u zatvoru, otkazan mu je i podstanarski smještaj.

Primili su ga u svoj stan moji soboiznajmljivači, bračni par, dvoje starijih dobrih ljudi i dobrih Hrvata, koji su poznavali sve kroz što smo mi prolazili i prolazimo i koji meni nisu otkazali podstanarsku sobicu na Črnomercu, blizu tramvajskog okretišta, ni kada sam bila u zatvoru 21 dan te iste 1965. godine.

Dogovorili smo se vjenčati i pod stalnom pratnjom UDB-e smo se pripremali za naš veliki dan i zajednički život u mojoj maloj podstanarskoj sobici, 3×3 m, iz koje sam ja bila i uhićena, iako sam tada radila kao doktorica stomatolog.

Mate je bio dosta slab nakon zatvora i nije imao posla niti je mogao raditi.

Vjenčali smo se 25. siječnja 1966., na blagdan sv. Pavla u crkvi sv. Nikole Tavelića na Črnomercu u Zagrebu. Nismo nikoga smjeli zvati na svadbu, jer smo stalno bili praćeni od UDB-e i pozivani na razgovore, te bi svi s kojima bismo kontaktirali došli pod udar. Kumovi su nam bili dvojica rođaka i prijatelja, koji su isto bili “klijenti” UDB-e.

Tako smo samo nas četvero slavili našu svadbu u našoj maloj sobici, a Mate se šalio da nam je puna kuća svatova, jer nas više nije moglo ni stati.

Tako je Mate, u svome životu, osim dvije godine logora otoka Grgura, bio još 15 puta uhićivan, i kasnije, nakon hrvatskoga proljeća, proveo je 18 godina u emigraciji, najviše u Beču. Prije njegova odlaska u inozemstvo ja sam već bila trudna sa četvrtim djetetom. Tada smo bili u svome stanu, koji smo, Božjim čudom, ostvarili, a prethodno, kao podstanari, selili smo se 8 puta u 5 godina braka. On je tada radio kao tajnik u firmi Čistoća, a direktor je bio pravnik Krešimir Pavelić. Njih petorica, iz vodstva firme, bili su optuženi za, po njima, protunarodno djelovanje i otpušteni s posla, jer su podržavali studentski pokret za promjene u SR Hrvatskoj.

Mate je u inozemstvu bio zaposlen, te je financijski pomagao obitelji i svojim roditeljima. Puno je anonimno pisao i djelovao za samostalnu i slobodnu Hrvatsku. Napisao je mnoge domoljubne pjesme povijesnoga karaktera u narodnom stilu za gusle i umjetničke u rimi. Obradio je u stihovima cijelu hrvatsku povijest te je izdao knjižice u stihovima: “Svetom sinu Domovine” (Blaženome Alojziju Stepincu), recital “Kralj Tomislav”, “Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda”, “Ustanak Bugojanskih vitezova 1972. godine” i “Životna borba Brune Bušića”.

Anonimno je organizirao i razradio inicijativu za utemeljenje Hrvatskoga narodnoga vijeća, te nekoliko godina uređivao i izdavao, opet anonimno, časopis “Hrvatska baština”. Kao urednik se potpisivao jedan drugi čovjek.

Bilo mu je teško zbog odvojenosti od djece i obitelji, iako smo se povremeno viđali, nekako skrivajući naše adrese tamošnjeg boravka. Nas dvoje se nikada nismo međusobno otuđili, jer smo u duhu bili stalno najdublje povezani, a Mate je znao govoriti da je on samo tijelom odvojen od obitelji, a u duhu smo uvijek zajedno, te da je bolje da djeca budu odvojena od oca, nego od domovine, iako smo se uvijek nadali da ta razdvojenost neće toliko dugo trajati.

U domovinu se vratio 1991. Bio je među prvim članovima HDZ-a i svim srcem podržavao politiku dr. Franje Tuđmana, kojemu je posvetio više pjesama, kao i u čast hrvatskih branitelja, herojskome Vukovaru, osloboditeljskim akcijama Oluja i Bljesak, kao i mnogim drugim duhovnim i političkim velikanima iz hrvatske povijesti, ali se politički djelotvorno nije uključivao u aktualnu vladajuću politiku.

Obnovio je svoju političku stranku Hrvatski narodni pokret – Slobodna Hrvatska, koju je ilegalno osnovao 1965., te je politički nastojao djelovati putem pravaških principa dr. Ante Starčevića, čiji je sljedbenik uvijek bio, kao i ja osobno, neformalno.

Nakon 2000. godine, veoma nezadovoljan promjenama na vlasti, svakodnevno je pisao svoje kritičke članke za razne domoljubne portale, najviše za portal “Dragovoljac”, sve do svoje smrti, na Svijećnicu, 2. veljače 2016.

 

Za vrijeme mojih studentskih dana i stanovanja u studentskim domovima, mi, hercegovački studenti, uvijek smo se najviše međusobno družili i sanjali o slobodnoj Hrvatskoj. Bilo je među nama i mali broj hercegovačkih studenata koji su potjecali iz udbaških obitelji, ali s takvima se nismo družili, a ja znam da se s njima nisam ni pozdravljala ako bismo se slučajno sreli, iako smo se poznavali.

Kada sam prolazila zatvor i druge udbaške represalije, uvijek mi je bilo geslo: “Drugima ne naškoditi, a i sebi što manje”, i, najvažnije, sačuvati svoje ljudsko i hrvatsko narodno dostojanstvo, te prozrijeti što oni svojim pitanjima žele postići i nikako ne dopustiti da to postignu.

Naše patnje, mene i moga supruga, nisu nam bile teške, a meni je osobno bilo žao samo da se roditelji ne bi žalostili.

Nedavno, u lipnju 2020., posjetila sam, sa kćeri Drinom, njezinim automobilom, i Srijemsku Kamenicu, Petrovaradin i Novi Sad, mjesta moga djetinjstva i rane mladosti, nakon gotovo 40 godina, jer su mi roditelji 1976., kao i više drugih hrvatskih obitelji, pod pritiskom vlasti, doselili u Zagreb, gdje su i umrli i pokopani na groblju Granešina. To mi je bila želja i bilo mi je jako dirljivo ponovno vidjeti te srijemske krajeve, koje sam zavoljela kao svoj zavičaj.

Došli smo u istu kuću u koju smo mi bili doselili 1943., jer je tu ostao živjeti, sa svojom obitelji, ondašnji dječak iz te kuće, moje dobi, samo je kuća obnovljena u istom obliku.

Rado su nas dočekali i pričali o svemu. Kamenica se puno izmijenila, kao i Petrovaradin. Mnogih hrvatskih obitelji, zbog događaja u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu, više nema. Sve je drukčije. U Srijemskoj Kamenici je ista katolička crkva Našašća Svetoga Križa, u kojoj sam primila prvu sv. pričest i krizmu. Malo je zapuštena i zaključana, jer nema više stalnoga župnika.

U Petrovaradinu su svi natpisi na ćirilici, a vidjela sam i školu moje niže gimnazije, kao i crkvu sv. Jurja, koju nam je otvorio i pokazao zvonar Andrija, te rodnu kuću hrvatskoga bana Josipa Jelačića. Razgledali smo petrovaradinsku tvrđavu i svetište Gospe Snježne na Tekijama, gdje sam sa majkom pješice dolazila svake godine, 5. kolovoza.

Ipak, u Kamenici, Drina i ja smo se posebno slatko smijale kad je ona u Wikipediji, tražeći informacije o Srijemskoj Kamenici, pročitala i podatak da su najvažniji ljudi u Kamenici, od svih koji su se tu rodili ili nekad živjeli, upravo veliki srpski pjesnik i književnik Jovan Jovanović Zmaj, liječnik po zanimanju, koji je u Kamenici rođen i umro, te ima svoje spomenike i muzej u rodnoj kući, a druga važna osoba da sam baš ja, koja sam tu živjela. Za mene piše da sam hrvatska liječnica i katolička mirovna aktivistica Ružica Ćavar.

Dosta smo se smijale, jer ja, hvala Bogu, uvijek nastojim, s ljubavlju i uz Božju pomoć, činiti ono što mislim da je dobro i pravedno, i to mi je normalno, a ništa posebno zbog čega bih ja bila nekakva veličina. Ipak, nije mi ni krivo, jer je Zmaj Jovan Jovanović bio stvarno dobar čovjek i volio je Hrvate. Uvijek me veseli njegova pjesma, koju odavno znam napamet: “Hrvat se ne bori da što otme kome, čuva sveti plamen na ognjištu svome. I dok tako čini, u najteži dani, i Bog i pravda, na njeg’voj su strani. A kuda će Srbin, zar on da se dade, na put bez Boga i pravde…”.

Stoga smo se veselo slikale i uz spomenik Jove Jovanovića Zmaja, “Čika Jove”, kako se tamo kaže.

 

Zbog čega su najviše progonili Vašeg supruga Matu Ćavara?

 

Najviše zbog njegovog zauzimanja za pravdu i istinu i njegove ljubavi za samostalnu i slobodnu hrvatsku demokratsku državu, kao što sam odgovorila u prethodnom pitanju.

 

Gdje su oni i što rade koji su Vas tada progonili? Susrećete li neke od njih?

 

Jedno vrijeme, od početka obrambenog Domovinskog rata u Hrvatskoj, malo su se bili pritajili, ali od 2000. na dalje, kada su izvršene totalne čistke svih hrvatskih domoljubnih kadrova na svim pozicijama u državi, visokim i najnižim, oni su ponovno zauzeli sva važna mjesta u državnim strukturama i u medijima, te provode totalnu destrukciju na štetu hrvatskoga naroda i hrvatske države.

Od onih koji su nas osobno progonili, mnogi su već pomrli, a ostale ne viđam.

 

Zašto u Hrvatskoj nije bilo lustracije?

 

Po mome mišljenju zato što predsjednik dr. Franjo Tuđman u vrijeme agresije na Hrvatsku nije mogao ni trebao otvarati više unutarnjih frontova i radio je stoga na pomirbi ideoloških protivnika, nadajući se da će za lustraciju doći povoljnije vrijeme ili da će oni prihvatiti novu realnost, te se uklopiti u život i rad države za bolju budućnost.

Međutim, 2000. godine oni su perfidno preuzeli vlast u Hrvatskoj, izvršili kontra lustraciju hrvatskih domoljubnih kadrova na svim pozicijama, što se kaže čak do zadnje čistačice, zauzeli sve bitne pozicije u državi i medijima i vlast drže, putem nepravednih izbornih zakona i neravnopravnosti birača, što je nemoralno, neustavno i protiv svih međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima, te se svim drugim nepravdama, što znači tiranijom, održavaju na vlasti bez ikakve prave demokracije. Naravno da oni neće sami sebe lustrirati kad im je sva moć u rukama.

 

Od prvog dana stvaranja države neprestano ste na “barikadama”. Borite se za prava djece, majki, borili ste se i protiv srpskog fašizma…

 

Stvarno se borim, uz Božju pomoć, i nastojim tako živjeti.

Odmah nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj, kada su se otvorile te mogućnosti, skupa sa svojim istomišljenicima, pokrenula sam inicijativu za osnivanje udruge Hrvatskoga pokreta za život i obitelj, kako bismo se djelotvornije zauzimali za sve bitne moralne, osobne, obiteljske i narodne kršćanske tradicionalne vrijednosti, a posebno za zaštitu ljudskog života od začeća do prirodne smrti, za što sam se ja, koliko sam mogla, zauzimala cijeloga svoga života, a time i za duhovnu i moralnu obnovu hrvatskoga društva, što je temelj i za demografsku i gospodarsku obnovu.

Bilo nas je pedesetak, uglavnom zdravstvenih, prosvjetnih i drugih djelatnika, pravnika i svećenika, te smo održali osnivačku skupštinu baš na Blagovijest, 25. ožujka 1990. godine, i mislim da smo prva udruga humanitarnog karaktera u Republici Hrvatskoj.

Mislili smo da ćemo u miru živjeti i raditi za dobro hrvatskoga naroda i svih građana države, ali zbog velikosrpskog militarizma i pretenzija na stvaranje Velike Srbije, događaji su nas sve brzo demantirali.

Velikosrpska agresija postajala je sve jača, započeli su zločini i okupacija. Bilo je sve više prognanika, te smo se, volonterskim radom, uključili u prikupljanje i pružanje pomoći narodu koji se našao u velikim potrebama.

Ratne strahote bile su sve veće. Svi, a posebno mladi Hrvati i Hrvatice, kakvih je bilo najviše, javljali su se dragovoljno i putem novačenja u vojne postrojbe, za obranu doma, svoga naroda i domovine.

Mnogi Hrvati dolaze kao dragovoljci iz svijeta u hrvatske postrojbe, pa i stranci, koji vole Hrvate.

Svi Hrvati u svijetu digli su se na noge i otvorili svoja srca da pomognu svim sredstvima svome narodu i svojoj nacionalnoj domovini. Svi zajedno uspjeli smo, hvala Bogu, jako puno, ali jedni bez drugih ne bi nikako uspjeli pobijediti okrutnoga neprijatelja.

Posebno je bilo teško nama roditeljima, čiji su sinovi bili u jugo vojsci, a ta vojska je započela sa svojim zločinima, te smo postajali očajni i u velikom strahu da nam ne bi zlorabili djecu u svoje zločinačke svrhe, protiv svoga ili bilo kojega naroda, koji je želio samo slobodu i demokraciju.

Meni su tada bila dva sina u toj jugo armiji i držali su ih zatvorene, kao i druge hrvatske vojnike, u vojarnama, tj. njihovim kasarnama.

 

Kako se danas sjećate Bedema ljubavi? Što je on značio?

 

Bedem ljubavi – Pokret majki za mir, bio je jedinstven fenomen u svijetu. Vjerojatno nikada u povijesti majke, iz najveće ljubavi, u strahu za sudbinu svoje djece, da ih neprijatelj ne bi zlorabio u zločinačke svrhe, spontano i organizirano dale su sve od sebe. Ustrajno smo molile sv. krunicu pod nazivom “Za mir i slobodu”, sa posebnim razmatranjima. Krunice su se molile po trgovima sela i gradova u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i svuda u svijetu gdje Hrvati žive. Mi u Zagrebu smo molili svaku večer na Trgu bana Josipa Jelačića, te u povorci obilazili zgradu V armijske oblasti na Krešimirovom trgu, pjevajući marijanske pjesme sa upaljenim svijećama i hrvatskim zastavama. Pisali smo pisma zapovjednicima jugo armije da nam puste sinove i pisma javnosti sa željom za mir i demokraciju.

Majke su putovale u gradove Europe da iznesu sve opasnosti u kojima se nalaze naša djeca vojnici u agresorskoj armiji. Mnogi naši sinovi su bili spašeni ili su sami pobjegli iz ralja armije jugo zvijeri i odmah se ponosno stavili na raspolaganje svojoj domovini Hrvatskoj za njezinu obranu, kao i moja tri sina.

Mi majke i očevi i dalje smo strepili, ali bili su to drukčiji osjećaji da su nam sinovi na pravednoj strani. Dobar dio njih dali su i svoje živote. Duboko suosjećam sa tugom roditelja i obitelji. Moji sinovi ostali su, hvala Bogu, živi i stoga sam Bogu toliko zahvalna da mi ništa drugo nije i ne može biti teško. O tim događajima i Bedemu ljubavi imam poseban opširniji tekst, pisan prije nekoliko godina i medijima je, po želji, na raspolaganju.

 

Imaju li hrvatske majke dostojno mjesto u društvu? Kako to da se za njih ne organiziraju protesti?

Ne, nemaju ni približno dostojne uvjete kakve zaslužuju i kakve bi trebale imati, s obzirom na njihove zasluge u Domovinskom ratu, a posebno s obzirom na katastrofalnu demografsku i obiteljsku situaciju u kojoj se nalazimo.

Takvo mjesto nemaju hrvatske majke, kao ni druge bitne kategorije, posebno djeca i mladi, koji se sve više iseljavaju, jer, na žalost, nemamo vlast u državi, koja bi štitila osobne i opće moralne i sve druge vrijednosti hrvatskoga naroda i države.

 

Kako ste podnijeli i kako podnosite “slučaj koronavirusa”?

 

Osobno sam u nešto starijim godinama i, sukladno tome, naravno slabijega zdravlja, ali nisam imala problema, hvala Bogu, sa korona virusom niti je imao itko od moje djece i unučadi. Držali smo se uputa nadležnih medicinskih stožera, iako osobno mislim da u cijeloj toj situaciji ima i dosta nejasnoća glede krajnjih namjera određenih centara moći, te da će biti, pored gospodarskih, dosta i psihičkih i mentalnih posljedica na ljudima zbog izolacije i odvajanja od svojih najbližih, pa i od Crkve i svetih sakramenata, te širenja straha i panike.

Žao mi je svih koji su oboljeli i umrli ili imali posljedica te hvala svima koji su se trudili olakšati poteškoće ljudima u potrebi.

Nadam se i vjerujem da će Bog sve upraviti na dobro onima koji ga ljube.

 

Želite još nešto dodati, poručiti?

 

Željela bih poručiti svima da uvijek trebamo vjerovati u Boga, moliti se i nastojati živjeti, uz Božju pomoć, po Božjim zapovijedima, te nikada ne prestajati boriti se za dobro, istinu i pravdu, ne bojati se nikoga od ljudi i ne klanjati se nikome osim Bogu i tada će Bog sigurno biti uz nas i providjet će čestite, poštene i sposobne osobe u našem narodu, koji će, uz Božju pomoć, osmisliti strategiju kako na miran način, demokratski promijeniti vlast i spasiti hrvatski narod i samostalnu hrvatsku državu.

Nažalost, takvih ja još ne vidim, ali budimo strpljivi, radimo i molimo se, posebno sv. krunicu, i neka nas sve blagoslovi dragi Bog, po zagovoru Svete Majke, Kraljice Hrvata, Svetoga Josipa, zaštitnika Crkve, obitelji i hrvatske domovine, i našega najvećega duhovnoga velikana, blaženoga kardinala Alojzija Stepinca!

 

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ

glasbrotnja.net

About glasbrotnja.net

Pročitajte i ovo

Antun Babić: Najveća politička izdaja u zadnjih tisuću godina

Premda se u očima velikog broja neinformiranih ljudi u Hrvatskoj u Kninu nije dogodilo ništa …